Ne samo da je takva bliskost među živim Radišćanima, nego je ona ostala i među mrtvima. Naime, na vrhu brda Gradine nalazi se zajedničko groblje - Krvnica. I kao da je tako Providnost htjela, na Gradini od Ljubuškog do Proboja, nema nigdje ni travke zelene, nego tu raste samo kadulja i drača, a Krvnica se zeleni sva u travi i pod drvećem, gdje je miran i spokojan vječni počinak, osiguran našim pradjedovima, prabakama, našim majkama i očevima, te ostaloj miloj i dragoj preminuloj čeljadi.

Na velike derneke -  Stipandan i Petrovo - puk se okupi na groblje i tu se žarko pomole za svoje mrtve, a također da se sastanu i razgovore s rodbinom, susjedima i prijateljima. Tu se tada igra kolo i pjeva se pjesma (ganga), rakija se pije i jabuke se bacaju. Na te derneke okupi se mnogo naroda iz više susjednih sela: iz Proboja, Vitine, Veljaka, Otoka, Grabovnika, Graba, Vašarovića, Lisica, Crvenog Grma, Prologa, Humca, Hardomilja, Teskere, Pregrađa, Studenaca, Mostarskih vrata, Cerna, Crnopoda, Međugorja, Lipna, Čitluka, Dobrog Sela, Jara, Uzarića, Širokog brijega, Grljevića i drugih okolnih sela. Tu „misari“ ostanu na ručku kod nekoga, a poslije podne mlađarija se sastane na Majdenima, Sadinama i Crnišini, gdje se „ganga ori da sve gori“.

Ljudi Radišćani prednjačili su u Hercegovini kako u dobrim tako i u lošim primjerima (ludim i pametnim op.u.) Naravski, to se odnosi na „kršne momke“, koji su visokog stasa, dobra zdravlja, dobri težaci, gangači i bacači kamena s ramena. Ali su također zavrzani, kavgađije, predvodnici u tučnjavama i bitkama na svim skupovima, zborovima, sajmima i sjelima… Bilo nekad… Nije lako biti svoj… Jer razvoj suvremenog svijeta i globalizacija nije ništa drugo nego zanemarivanje tradicijskih počela: vjeroispovijesti, njegovanjem nacionalnog osjećaja, identiteta, čuvanja i razvijanja kulturne baštine. Biti svoj, tu vlastitost valja čuvati, njegovati i razvijati.

''Hrvatska baština'' 1983. godine" | ''RADIŠIĆI'' - naklada Hrvatskog puta 1991. godine autora Rudija Tomića/foto: Radisici.ba