To se ponajprije odnosi na geografska imena manjih prostornih cjelina, koji su najprije izloženi nestajanju iz govornoga jezika. Smanjen broj stanovništva, manja korištenost prostora, zarastanje putnih komunikacija, gubljenjem kontakta pa i sa osobnom imovinom, razlozi su promjena i nestajanja. Postojeće karte i katastarski planovi prepuni su grešaka i pogrešno upisanih toponima, nekada po volji upisivača ili pomodarstvu pod utjecajem nesvojstvenim govornih oblika ovom kraju. Tko može potvrditi da se ikada govorilo Bijelo Brdo, Hrđasovac ili Grabovo Vrelo, ali je tako upisano. Kada je u pitanju zaborav situacija nije ništa bolja ni u Brljici, tko sada još zna gdje je: Borovina (područje oko groblja), Skokovine (područje između Mišetića i Vuletića kuća), Hajdučka staza..

Nepobitan dokaz o dugotrajnom bitisanju čovjeka na današnjem prostoru Brljice su brojne gomile, pa se sa sigurnošću može govoriti da su tuda „protutnjali“ Iliri , Kelti, Rimljani i ostavili su svoje tragove i u toponimiji koji se naziru sve do današnjih dana. To je zaustavljeno vrijeme-okamenjeno u riječi, u imenu, tu živi čitava jedna povijest, naša prošlost, daleka i bliska, pokušajmo je sačuvati barem upisanu.

Po svemu sudeći najstariji naziv na prostoru Brljice nosi prostor iznad Skokušića kuća koji se zove Metaljka. Potječe od ilirske riječi meth (što znači zimovalište), teško je sa sigurnošću tvrditi, ali kako se tu u neposrednoj blizini nalaze Stanine, Stajetine, Jasenovača (stari zidani bunar kome se nezna vrijeme zidanja). Sve ovo navedeno navodi nas na pomisao da su prve nastambe u Brljici nastale negdje iznad Skokušića kuća i da se tu zimovalo sa stokom i stanovalo. Ovdje posebnu pozornost trebamo posvetiti toponimima koji se nalaze u neposrednoj blizini : stajetine i stanine, na prvi pogled one izgledaju kao uvećanice (augmentativi), ali poznavajući govorne navike mještana one nemaju to značenje. U našem kraju pa tako i u Brljici za staru napuštenu stvar - predmet i koja nije u čestoj upotrebi i još se može koristiti, a već ima nova koja ju zamjenjuje, izgovara se u augmentativu. Opančine (opanci) nisu veliki - nego stari, kotuletina - stara kotula, ne velika, tako i staje – Stajetine, stanovi – stančine - Stanine. Blizu je i područje s toponimom Majdani, koje je dobilo ime iz turskog jezika „majdan“ što znači rudnik, tu se vadila ploča koja je bila potrebna za pokrivanje kuća. Mještani su je koristili za svoje potrebe, a ostalo je u starim pričama da su s njom i trgovali sve do Dalmacije.

Imenica stan nije u nekadašnja vremena imala značenje koje ima danas. Stan je nekada imao značenje pomoćne nastambe za određeni dio godine gdje se stanovalo radi određenih poslova, a po završetku tih poslova vraćalo se „u selo“, većinom radi ispaše stoke. Obično bi bili grupirani više njih. Kada bi se ti stanovi napustili i nisu bili više u funkciji dobivali bi ime stanine, kao i šire područje oko njih. Isti slučaj je i s imenicama : staja-stajetine- napuštene staje, jer imaju već nove. Ta imena su nastala kada se Brljičani polako naseljavaju na ostale današnje prostore. Istim načinom nastala su imena: Kućetine- prostor gdje su bile stare kuće koji je napušten jer su izgrađene nove kuće, Torine - gdje su nekada bili torovi. Sve ovo najbolje potvrđuje toponim Cerine (nisu tu nikada bili veliki ceri nego stari).

Toponim - Popriki put ima jasno značenje, ali nema nikakvih usmenih i pisanih podataka kada je nastalo, odnosno kada je put građen. Austrijanci su ga upisali u karastarske planove koncem sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća, a kasnije se pojavljuje i na kartama isto kao i toponim Hajdučka staza koju spominje i Jefto Dedijer 1905. god. kada je prolazio ovim krajem. Toponim Popriki put ostao je u upotrebi do današnjih dana, a Hajdučka staza se kasnije gotovo nikako ne spominje. Rujsko guvno (istočno od Brkića kuća) nam potvrđuje činjenicu da je se nekada u Brljici brala ruj (rujevina), sušila, vrla i gonila u Bosnu o čemu postoje i pisani tragovi.

Imena nastala od prezimena, imena ili nadimaka nekadašnjih vlasnika: Karlovača, Lekinovac, Galino guvno, Borasov tor, Mlinarevina, Erceguša (prezime Herceg je koncem devetnaestoga stoljeća upisivano kao Erceg i kasnije se ponekad pojavljuje tako da u župi Vitina od 1895. do 1950. godine imamo 11 krštenika s tim prezimenom), Skokovina, Kozinuše, Beganova ledina.

Među ovim pobrojanim toponimima za neke se može dvojiti porijeklo nastanka: Lalića guvno, Dizdarevac, Košarevina. Na prvi pogled izgleda da su ova imena nastala od prezimena ili imena, što ne mora značiti. Lalića guvno je moglo dobiti ime po prezimenu Lalić, ali je veća vjerojatnoća da je dobilo ime po jednoj izreci koja je udomaćena u Brljici, ako se netko nedomaćinski odnosi prema nečemu reklo bi se „nije to lalićevina“, nešto što nema vlasnika i prema čemu se odnosi nedomaćinski. Isto tako Dizdarevac i Košarevina mogu biti od prezimena Dizdarević i Košarić ili od titule dizdar i od košare (na tom prostoru je nekada rasla konopljika od koje su se izrađivale (plele) košare). Lekinovac je nastao prema priči starih od prezimena Leko. Naime, na prostoru gdje su sada Birđića kuće stanovao je neki starac, samac, prezimena Leko kojega su Borasi potjerali i tu se naselili, a on je dokrajčio svoj život u Karlovači.

Pored ovih devetnaest navedenih brljičkih toponima spomenimo i sljedeće: Bjelašnica, Bilo Brdo, Butarovača, Brljice, Bovani, Brdo, Brlog, Crtaluša, Čuturuša, Dubci, Džambulja, Gajić, Greda, Grmaz, Griža, Kaćunevac, Krčevina, Lastva, Jamučina, Oblog, Ornica, Općina, Podi, Rđasovac,Rašeljke, Splivorina, Vlaka, Zagrade, Zasik, Zvekača i Žega.

Boras.ba