Naime, 27. siječnja 1945. godine hrvatska vojska je izvršila protuudar iz Širokog Brijega i potisnula partizanske postrojbe iz Čitluka i Ljubuškog preko rijeke Trebižat u Dalmaciju prema Vrgorcu. Hrvatske postrojbe su Ljubuški držale oko deset dana, ali su se pod pritiskom partizanskih brigada morale povući prema Širokom Brijegu i Mostaru. Ljubuški su napustile 5. veljače 1945. godine smjerom: Ljubuški – Radišići – Hamzići – Buhovo – Uzarići. S njima se iz Radišića povuklo mnoštvo civila. Partizani su 6. veljače 1945. godine ponovno ušli u Ljubuški, a tog dana su počeli napadati i Široki Brijeg.
Nakon njihova dolaska Radišići su postali selo siročadi, udovica i siromaha. Oni koji se nisu skrivali odvođeni su i ubijani u Ljubuškom na Ćerimuši iza suda ili na Tomića njivi iza zgrada Dogane. Neke su prisilno protjerali u „oslobodilačku" vojsku i poslali ih u prve redove na bojišnici – zato u Radišićima ima nekoliko „palih boraca". „Osloboditelji „ su selo „oslobodili" svih materijalnih dobara. Opljačkali su sve što su pronašli. Uništavali su sve ono što nisu mogli odnijeti i otjerati. Ostalo je samo ono što su ljudi uspjeli posakrivati u škripinama.
Ubijeni u Radišićima
Kada su koncem 1944. godine i početkom veljače 1945. godine partizani ušli u Radišiće, za sobom su ostavili civilne žrtve. Neke su ljude doveli sa sobom iz drugih mjesta, najčešće pod izgovorom da im pokažu put, ali i zbog odmazde. Dana 16. prosinca 1944. godine u Radišiće su doveli na strijeljanje Antu i Tomu Čuvala. Svi su ljudi, zajedno s djecom iz Gornjeg Proboja, morali doći gledati smaknuće. Majke su djeci stavljale dlanove preko očiju da ne vide ubijanja. Tijekom 1945. godine neke su ljude odvodili sa sobom u Ljubuški i tamo ih ubijali. Najviše ih je ubijeno odmah na licu mjesta.
Prve su žrtve pale koncem prosinca 1944. godine, a to su:
Srećko Boras Fratrić, iz Vitine
Karlo Boras Jozić, iz Vitine
Marijan Bunoza Krnje, Križanov, iz Radišića
Ante Čuvalo, iz Proboja
Toma Čuvalo, iz Proboja
Mijo Koroman, Matin, iz Radišića
Ivan Markić, Filipov, iz Radišića
Mijo Medić Ćukušić, Franin, iz Radišića
Stanko Skoko, Jurin, iz Radišića
Stanko Šarac, Jurin , iz Radišića
Grgo Zlopaša, Pavin, iz Radišića
Godine 1944. u Radišićima je poginuo Stanko Boras, zvani Mujo, Nikolin. Jedino njega nisu ubili partizani.
Početkom 1945. godine dovedeni u Radišiće i ubijeni su:
Ante Bokšić, Ivanov, iz Radišića
Ivan Vukšić, iz Otoka
Anđelko Živkušić, iz Šipovače
Nikola Ćutuk, Suntić, iz Vojnića
Ubijeni u ljubuškom zatvoru 1945.:
Jure Bunoza Cucić, Jozin, iz Radišića
Ivan Primorac, Matin, iz Radišića
Od partizanske okupacije Ljubuškog kotara u jesen 1944. godine pa sve do pedesetih godina 20. st., po mjestima se stalno ubijalo pretežno ugledne i nedužne ljude ili su ih odvodili u zatvore u Ljubuški, Mostar ili Stolac gdje su ih usmrćivali. Mnogi koji bi preživjeli i došli kućama ubrzo su umirali od posljedica mučenja.
Pripremio: Bolji Ljubuški
