U razdoblju Austro-Ugarske vladavine, značajno je spomenuti istraživački rad dr. Carla Patscha (1865.-1945.), koji je dao značajan doprinos antičkoj topografiji i poznavanju antičkog razdoblja u Bosni i Hercegovini. Rimski kompleks na Gračinama, Patsch vidi kao značajan vojni logor u rimskoj provinciji Dalmaciji, što opisuje u svom radu iz 1897. Prema podacima na ilustriranoj karti rimske cestovne mreže iz IV. stoljeća, poznatoj pod imenom Tabula Peutingeriana, na području Ljubuškog navodi se putna postaja mansio Bigeste. Zahvaljujući interpretaciji njemačkog povjesničara Theodora Mommsena (1817.-1903.) i radovima C. Patscha, nastala je pretpostavka o vojnom logoru Bigeste na Gračinama. Pretpostavke o vojnom logoru naziva Bigeste na Gračinama, potrajale su sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Tijekom 1937. lokalitet Gračine posjetio je njemački povjesničar Ulrich Kahrstedt (1888.-1962.), koji je opisao vojni logor, ostatke zidova, jarke i naveo podatak kako je Patsch 30 godina prije njega istraživao ovo nalazište. Podaci o Patschovim istraživanjima Gračina, nisu poznati do danas. Arheolog Zemaljskog muzeja u Sarajevu Dimitrije Sergejevski (1886.-1965.), posjetio je Gračine tijekom pedesetih godina 20.stoljeća, kada je iskapao starokršćanske bazilike u Vojnićima i Docima, obje na području općine Ljubuški. Sergejevski je zapisao dosta zanimljivih podataka o Gračinama, a lokalitet je smatrao najstarijim i najvećim rimskim vojnim logorom u BiH, podignutim prije vladavine cara Augusta. U ljeto 1976. fra Bonicije Rupčić (1910.-1984.) izveo je manje sondažno iskopavanje na Gračinama, tom prigodom pronađena je prostorija s mozaicima i podnim grijanjem, što je potaknulo organiziranje arheoloških istraživanja na Gračinama u vremenskom razdoblju od 1977. do 1980. Istraživački projekt Gračine organizirao je Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH u Sarajevu, voditelj istraživanja bio je dr. Ivo Bojanovski (1915.-1993.). Tijekom arheoloških istraživanja rimskog kompleksa na Gračinama istraženo je 2500 m², što prema Bojanovskom predstavlja šestinu ukupne površine lokaliteta, Na osnovu rezultata arheoloških istraživanja i pronađenih pokretnih nalaza, Bojanovski je bio čvrsto uvjeren kako se na Gračinama nalazio stalni rimski vojni logor (castra stativa). Istražene zgrade na Gračinama Bojanovski je definirao kao zgradu zapovjedništva – Principia, a drugu kao paviljon za momčad jedne centurije (Plan I. Bojanovskog u prilogu).

Pretpostavljao je kako se ukupna površina logora proteže na 15000 m² i da se lokalitet širi od središnjeg djela, dalje prema istoku i jugozapadu. Drugu interpretaciju istraženih rimskih zgrada na Gračinama objavio je 1984. arheolog Đuro Basler (1917.-1990.), koji je istražene objekte interpretirao kao kuću s atrijem – casa, a središnji objekt kao balneum- rimsku kupelj. Basler je također smatrao kako se na Gračinama nalazi vojni logor.

Tijekom arheoloških istraživanja u razdoblju od 1977. do 1979. pronađeni su brojni keramički i stakleni ulomci, bronačni i željezni predmeti, 75 komada rimskog novca, 27 svjetiljki, 26 fibula, 15 primjeraka crijepa s pečatom i ulomci terra sigilate. Pronađeni predmeti deponirani su u Arheološkoj zbirci Franjevačkog samostana na Humcu, dio predmeta izložen je u sklopu antičke zbirke.

Bojanovski je datirao nastanak rimskog kompleksa Gračine sredinom I st. pr. Kr. na osnovu crijepa sa žigom Q. C. P. Pansiana, te da je bio u funkciji do početka III st. po. Kr. Istraženi dio definirao je kao dio vojnog logora, koji je imao ključnu ulogu u romanizaciji doline Trebižata. Značajno je istaknuti interpretaciju Bojanovskog vezanu za putnu postaju mansio Bigeste, koju na osnovu točne daljine po Tabuli Peutingeriani smješta u Donje  Radišiće. Đ. Basler i R. Dodig interpretiraju istražene objekte kao popratne objekte vojnog logora, na osnovu čega proizlazi da logor treba tražiti u širem arealu Gračina. Točan naziv samog kompleksa nije poznat do danas.

Popis vojnih postrojbi evidentiranih na području Ljubuškog:

Legio VII – 11 natpisa

Legio XI – 2 natpisa

Legio VIII Augusta –   7 pečata na crijepu

Legio IV Flavia Felix – 3 pečata na crijepu

Legio I Adiutrix – 2 natpisa

Legio II Adiutrix – 1 natpis

Legio XV Apollinaris – 1 natpis

Cohors I. Belgarum – 9 natpisa i 9 pečata na crijepu

Cohors III. Alpinorum – 7 natpisa

Cohors I. Bracaraugustanorum – 5 natpisa

Cohors VIII. voluntarium civium Romanorum – 2 natpisa i 1 pečat

Cohors I. Lucensium – 2 natpisa

Prvi akt zakonske zaštite arheološkog lokaliteta Gračine nastao je Odlukom Skupštine općine Ljubuški od 10. 10. 1977., kada se lokalitet uvrstio pod posebnu zaštitu. Odluka je donešena na temelju prijedloga Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH u Sarajevu. Odlukom komisije za očuvanje nacionalnih spomenika br.06-6-975/03-2 od 8. 10. 2003., lokalitet Gračine proglašen je nacionalnim spomenikom. U cilju trajne zaštite definirane su tri zaštitne zone lokaliteta. Iako sve tri zaštitne zone imaju precizno opisane mjere zaštite, na zaštićenom području se kontinuirano manifestiraju devastacije koje sežu do I. zone zaštite. Posljednjih nekoliko godina lokalitet je totalno zapušten i nezaštićen. Građevinski radovi provode se u sve tri zone zaštite bez prethodnih arheoloških istraživanja.

I. D./arheohercegovina.com