Gledam ti oči čiste kao najbistriji bunar i poželim ih lopovski sakriti kao klikere u džepu. Od straha. Negdje daleko, najdalje, da prljavština svakodnevice ne otme njihov čudesan sjaj. Od straha, da te ne rane ljudi i život. Gledam ti oči koje za ništa drugo osim za ljubav ne znaju, plašeći se trenutka kad ćeš saznati da svijet nije plišani medo i kuća puna ljudi koji te vole. A onda shvatim, da moraš saznati.

Naše gore list, kako smo svi s ponosom kazali, Marin Čilić, ovih se dana popeo na sami vrh teniskog svijeta i priključio se elitnom društvu tog sporta.

Ni ne slutiš koliko je lijepa. S tom ljepotom koja nema ništa s uvriježenim pojmovima današnje, turbomoderne konzumerističke ljepote. Njezino ljeto nisu fotografije u kupaćem na raspojasanim destinacijama, nego bolnica. Ni sise na izvolte u području zvanom dekolte, nego braunile u modro izbodenim rukama. A ima taj osmijeh, čovječe, što ti zavrti os na kojoj stojiš i postojiš. Svaki put kad je ugledaš. Pa se postidiš svih gluposti zbog kojih se inače sekiraš. Ponize ih njezine oči, oči što su u zadnjih deset godina predeverale najteže operacije koje možeš zamisliti.

Fra Dalibor Dado Milas u svom je zadnjem Facebook statusu otkrio kako odlazi iz svećeničkog reda. "Ne mogu više biti franjevac i svećenik. Jednostavno nisam više "taj" i osjećam da to nije više moj put", napisao je, između ostalog. Više o svemu čitajte u nastavku.

Alergičan sam na glupost.

Prvo je bilo ono mrcvarenje s "Happy" ili "Harlem shake", gdje je svaka selendra morala plesati ili divljati na onu iritantnu pjesmu, pa sad ovaj "ALS ice-bucket" izazov. Ima li kraja ovakvim ispiranjima mozga?

Nana je bila u pravu: ‘Svako dobro djelo koje učiniš jednog dana će ti se zasigurno vratiti.’

Nikad nisam naučila. Mada su mi često govorili da hoću. Vidjet ćeš bona. Kad te povrijede. Kad shvatiš da su ljudi stoka. Kad ti se duša potrga onim reskim zvukom, ko jedra usred olujnog nevremena. Džaba. I dalje se ovo srce otvoreno i bez kalkuliranja rastvori kao šareni ćilim, bane iznenada, sruši ti vrata i ne pita može li ući, ne vaga količinu osjećaja, ne pravi planove, ne traži objašnjenja.

Koliko god se činilo da svijet govori, on ipak šuti. A u Gazi se zločin nastavlja. Koliko u Gazi vrijedi život? Koliko u svijetu danas vrijedi život? Nije davno bilo kada je svijet šutio dok je padao Vukovar. I Škabrnja. I Grabovica. I Srebrenica. Trebalo je dugo čekati da svijet progovori i stane u obranu.