Povratkom hrvatske nogometne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u Brazilu, ranijim nego što smo mislili, može se podvući crta i analizirati učinjeno. Uspjeh ili ne, ostaje relativno i ovisno o gledištu. Retci koji slijede fragmentarno će propitati nevjerojatnu promjenu raspoloženja hrvatskog medijskog prostora i mnogih navijača, koje je ponijela euforija nakon početka Svjetskog prvenstva.

Sjećam se onog vremena kad sam svaku Hajdukovu (ili Juventusovu ili hrvatsku) utakmicu iščekivao s nekim nestrpljenjem i kad sam u cijelom tom košmaru i skakao i tugovao i ljutio se i veselio... Ali više ne iščekujem takve stvari. Odavno mi je bilo jasno da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ali sad mi je drago što je meni ova "najvažnija sporedna stvar na svijetu" baš postala - sporedna. Ne da mi se više opterećivati glupostima. Ali, naravno... Pogledam tu i tamo neke utakmice. Nekad se razočaram kvalitetom, nekad razveselim.

Čitajući ovih dana na svetim misama ulomke iz Djela apostolskih vidjeli smo koliko je zapravo bilo problema i u prvoj Crkvi koja se nama ponekada čini kao idealna. Ni tada nisu cvjetale ruže, baš kao ni danas. Ljudi uvijek ostaju ljudi. Židovi su se krštavali i postajali kršćani, ali im je bilo teško prihvatiti pogane koji su činili to isto. Smatrali su da najprije trebaju postati Židovi, pa tek onda kršćani. Ali Pavao nije mislio tako. On nije htio druge prilagođavati sebi, nego ih prihvatiti u njihovoj različitosti. Sve dok ne čine nešto loše. Nešto slično se događa i danas. Toliko je neprihvaćenosti oko nas da je to pomalo nevjerojatno i vrlo teško razumljivo. Čemu to, pitam se? Iz dana u dan mogu se čuti različite priče, prigovori, neistine, neslaganja itd. A to su sve „fini“ ljudi koji na svoja lica stave maske i mijenjaju ih po potrebi.

Jesu li učenici bili tužni u trenutku Isusova uzašašća? Čisto ljudski gledajući, pretpostavljamo da jesu. Tri godine koje su proveli s Isusom u radostima i problemima zajednice, svakako su utisnule u njih nit zajedništva.

U vrijeme događaja koji plijene ogromnu pažnju stanovništva senzacionalizam medija, paralelno s ljudskom ludošću i neozbiljnošću, doseže svoju najvišu razinu. Mediji su kadri izmanipulirati ljudske umove pred ekranima i uši kraj radio-aparata do te razine da bi čovjeka uspjeli uvjeriti da se posljednjih dana na Balkanu slučajno prolila čašica vode ili pak suprotno, da je regiju zahvatio potop kraj kojeg bi onaj biblijski bio smiješan i zanemarivo malen. Pošto je vrlo jasno i vidljivo činjenično stanje i pošto je ozbiljnost situacije već davno probila svoj maksimum bespotrebno je sumirati događaje i prepričavati žalovitim glasom proteklu nevolju.

Austrijski transvestit Conchita Wurst odnosno Thomas Neuwirth nakon pobjede na Eurosongu, kako izvješćuju mediji, dočekan je kod kuće kao kraljica. Bradati momak odjeven kao žena, s dugom kosom, umjetnim trepavicama i u dugoj večernjoj haljini, preko noći je postao zvijezda zapadne Europe.

Imam to prokletstvo da u životu zapažam uvijek krive stvari. A maj je, vakat od ruža, trešanja, nas tvrdoglavih Bikova i maturalnih zabava koje ovih dana zatrpavaju fejzbučki univerzum. Imam to prokletstvo da mi se srce stisne ko jebena školjka i negdje unutra okrene potpuno naopako sa suzama, radi nepoznatih mi ljudi. Često i previše. Pored tone kiča, šljokica, dizajnerskih haljina, mašućih smartfona u čije se ekrane strpljivo puće usne precrtanim receptom treš-starleta; usne, kič i šljokice što se zatim grčevito bore za stotine lajkova u fejs-mahali (jer to je sve što će im ostati nakon današnjih maturalnih fešti); ja zapazim uvijek krive stvari.

Božja ljubav ima snagu mijenjati me iz korijena. Ona je kadra zavist u meni pretvoriti u kreativnu energiju kojom ću uljepšavati svoj život i život ljudi oko sebe.